Šezdesetih godina prošlog stoljeća Ford GT40 bio je pravi svemirski brod. Zamišljen da se natječe s Ferrarijem na utrci 24 sata Le Mansa, zvjezdano-prugasti superautomobil s vremenom je postao legenda američkog automobila, toliko da je uzet kao inspiracija brojnim modelima u sljedećim desetljećima.
GT40 je također imao nasljednike, poput druge generacije predstavljene 2004. i treće 2016. Prije nego su, međutim, svjetlo ugledali GT80 i GT90, dva ekstravagantna prototipa koji nikada nisu masovno proizvedeni.
Postanak
Sam GT80 bio je jedan od najekstravagantnijih Fordova ikada predstavljenih. Koncept koji vidite na fotografiji zamisao je Luigija Colanija, inženjera aerodinamike te umjetnika i kipara. Jedinstvena kombinacija za dizajnera (također poznatog po suradnji s BMW-om i Volkswagenom 80-ih), koji je potpisao izrazito pretjeran prototip.
Tijekom svoje karijere, Colani je uvijek favorizirao automobile s izrazito aerodinamičnim oblicima i često je kao inspiraciju uzimao svijet utrka i zrakoplovstva. To je posebno vidljivo na GT80, čija vrlo posebna stražnja strana podsjeća na onu iz Formule 1 Lotus 80 i Indy Car Chapparal 2K. Doista, oblici GT80 su patentirani, jer je Colani registrirao naziv “C-Form” 1967. godine.
Predstavljen na sajmu automobila u Frankfurtu 1980. godine, GT80 bio je rezultat godina aerodinamičkih studija i razvoja koji su započeli 1973. i završili, zapravo, tek 1978. godine.
Fordova podrška
GT80 je bio skuplji od Rolls-Roycea tog vremena jer su – prema Colaniju – korišteni najbolji materijali za njegovu izradu. Prototip predstavljen u Frankfurtu izgrađen je s 3,4-litrenim Ford Cosworth V6 motorom s 24 ventila i 405 KS pri 10.500 o/min.
Press materijal za Frankfurt Motor Show o GT80 proizveo je Ford Europe, ali je cijeli projekt platio sam Colani. Izložbeni automobil imao je kotače i gume Formule 1, dok je mjenjač bio ZF ručni s pet stupnjeva prijenosa.
Između ostalog, ZF je također doprinio dizajnu nekih elektroničkih komponenti za GT80, kao što je uređaj za automatski senzor potisne sile za podešavanje presjeka prednjeg krila. Na taj je način bilo moguće smanjiti otpor zraka pri vožnji velikom brzinom i proizvesti veću potisnu silu u zavojima.
Zračni jastuk također je bio smješten u upravljaču, jedinstvena značajka 1980. godine. Razina buke serijskog automobila bila bi vrlo niska zahvaljujući 20 cm zidu od izolacijskog materijala između motora i sjedala, ali automobil nikada nije ušao u proizvodnju , čime ostaje čista vježba u inženjerstvu i stilu.
